Porodica formira bazu naše ličnosti. Okruženje u kojem odrastamo kasnije definiše obrasce našeg ponašanja.

Virdžinija Satir, pionir porodične terapije, naznačava da se u ličnosti pojedinca ispoljavaju četiri aspekta porodičnog života:
1. Samopoštovanje – svaka osoba ima osećaj vrednosti, samo je pitanje je li on pozitivan ili negativan
2. Komunikacija – svako komunicira, pitanje je kako i koje rezultate postiže
3. Porodični sistem – usađeni set pravila ponašanja i vrednosti koje svako ima, a pitanje je kojeg su tipa i koliko dobro služe osobu u životu
4. Povezanost sa društvom – svi smo povezni sa društvom, samo je pitanje na koji način i kakvo nam to okruženje stvara

Zajednički faktori koje u različitim opsezima i oblicima ispoljavaju disfunkcionalne porodice:
– Osećaj lične vrednosti je nizak
– Komunikacija je indirektna, zamagljena, pasivno-agresivna i ne potpuno iskrena
– Pravila su striktna i rigidna, trajna i nisu otvorena za preispitivanje i izmenu
– Porodični stav prema spoljašnjem društvu i sistemu je bojažljiv, pomirljiv ili okrivljujuć

Zdrave i negujuće porodice, dele sledeće obrasce:
– Osećaj lične vrednosti je visok
– Komunikacija je direktna, otvorena, jasna i iskrena
– Pravila su fleksibilna, humana, odgovarajuća i podložna dogovoru i promeni
– Povezanost sa širim društvom i sistemom je blagonaklona, ispunjena nadom i bazirana na mogućnosti izbora

Prvi korak ka promeni je spoznaja.
Drugi je lična edukacija i delanje u pozitivnom pravcu u stvarima koje su do vas.
Treći je otvaranje prema drugima, edukacija njih i zajednički rast.
Četvrti je traženje saveta od onih koji se bolje razumeju u problematiku koju ne umete sami da prevaziđete.
Rad na sebi i drugima nije sramota, već privilegija i čast. Prihvatite je.

Svako od nas je otkrovenje za sebe, i svako od nas može doneti promenu.

– Virdžinija Satir

Nije mnogima od nas dato da žive i odrastaju u savršenim porodicama i okruženjima. Često podrazumevamo zajednički život sa članovima svoje porodice i retko postavljamo pitanje kako se mi, ili oni, osećamo u toj zajednici. Uzimamo zdravo za gotovo naš odnos, kao da su oni na neki način drugačiji po funkcionisanju od svih drugih ljudi. Bilo da je to na dobro ili na loše, tako nam je kako nam je. Ipak, ako stvari i nisu sjajne, to nije stigma sa kojom nužno moramo živeti ceo život. Mostovi među ljudima se grade, ako ste spremni da prikupite cigle i latite se posla. Kada ih izgradite, svačije funkcionisanje i životno kretanje postaje lakše i lepše.

Ljudi istinski uče samo kada se osećaju uvaženo i cenjeno. Ponižavanje i krivica takođe veoma efikasno i dugoročno usađuju informacije u sećanje ljudi. Ali čak i kada uspeju da promene neželjeno ponašanje, duševni ožiljci koje osećaj srama i kažnjavanja ostavljaju, nisu oni koji se lako i brzo leče. Zato osećaji neprihvaćenosti ili hladnoće u periodu kada učimo šta samoprihvatanje i zajednica znače, često ostavljaju trajne disfunkcionalne obrasce u nečijem poimanju sebe i drugih.

Kada dete treba da bude ispravljeno ili ukoreno, kao što sva deca moraju biti u nekom trenutku, negujući roditelji se oslanjaju na jasnost: traže informacije, slušaju, razumeju, teše i umiruju dodirom ako je potrebno, koriste pravi trenutak i uvažavaju osećanja deteta pokušavajući da razumeju šta ga je navelo na loše ponšanje ili reakciju. Ne treba uzeti zdravo za gotovo da su svi ljudi opremljeni ovim sposobnostima. I roditelji su ljudi – koje su takođe odgajali drugi ljudi sa svojim propustima u znanju i problemima. I tako lanac krivice možemo slediti bezmalo beskrajno.

Nije bitno ko je kriv, već ko je spreman da nauči bolje.
Slušanje se uči.
Posmatranje isto.
Emocije sa kojima niste upoznati ili na koje ne znate kako da reagujete se mogu razvijati.
Strpljenje i staloženost se neguju.
Kao i osećaj za pravi trenutak.

U našem urbanom, industrijalno-tehnološkom ekosistemu, institucije i sistemi se grade tako da budu efikasni, praktični, ekonomični i isplativi…i jako retko tako da neguju ljudskost i empatiju – kamene temeljce onoga što nas čini ljudima.
Skoro svako se nekada susreće sa siromaštvom, potlačenošću, premorom, pritiskom, stresom, ili nekom drugom posledicom nehumanog društvenog sistema koji služi sistemu, a ne ljudima.
Ljudima koji su deo disfunkcionalne porodice, koji nailaze na nehumanu atmosferu i kod kuće, ove stvari postaju još teže. Konstantna emotivna pripravnost na dva fronta – spoljašnjem i unutrašnjem crpi mnogo energije koju bi osoba mogla da usmeri na lični razvoj, ili globalni doprinos.

Niko ne bi svesno odabrao ovakav otuđeni način života. Biramo ga jer mislimo da moramo. Porodice to prihvataju jer ne znaju za bolji način.
Možda ne možemo promeniti sve što ne valja u društvu tek tako, ali možemo promeniti šta se dešava u našoj kući. Učeći i koristeći alate otvorenosti, pravog trenutka i nešto topline, možemo učiniti svoju porodicu boljom.
I ponovo postaviti osnovnu jedinicu društva na zdrave noge.

Andrea Čontoš

Više o predstojećim edukacijama možeš saznati ovde:

https://brainfactory.rs/dogadjaji/

KAKO DA ONO ŠTO POŽELIŠ ZA NOVU GODINU ZAPRAVO I OSTVARIŠ?

Praznici obiluju nabojem potencijalne energije.Obećanjem novog početka.Žurbom da sve stvari privedemo kraju.Željom da nam se u narednoj godini svi snovi ostvare.Zato je ovo pravo vreme za postavljanje ciljeva... To je zapravo sličan ritual kao pisanje pisma Deda Mrazu...

KAKO SE POSLOVNA KOMUNIKACIJA RAZLIKUJE OD PRIVATNE?

Počećemo od očiglednog - poslovna komunikacija je formalnija, rigidnija i jasnije struktuirana od privatne. Često im se i ciljevi u određenoj meri razlikuju. Ipak, ne treba mešati profesionalnost sa nedostatkom empatije. Profesionalno držanje zahteva posedovanje...

USAMLJENI U GOMILI

Koliko prijatelja imaš... Ali stvarno? Želim da govorim o usamljenosti iz ugla osobe koja voli samoću. Volim da provodim vreme sama. Volim tišinu koja je samo moja i volim prostor nezaklonjen drugim ljudima. Volim nekada da ćutim satima.Ćutim kako bih kada dođe vreme...

KULTURA FEEDBACK-A

Komunikacija bez povratne informacije deluje nezamislivo. Pružamo i dobijamo feedback na dnevnoj bazi, bili toga svesni ili ne. Kada ne bismo dobijali nikakvu reakciju o odnosu na ono što govorimo i radimo, bilo bi gotovo nemoguće orijentisati se u odnosu prema...

ČITANJE MISLI IZ UGLA NAUKE

„Čitanje misli“ merenjem moždane aktivnosti Ideja da su kognitivne aktivnosti predstavljene podeljenom i lociranom aktivnošću u mozgu povlači sobom interesantno pitanje: Da li je moguće odrediti šta osoba vidi, o čemu razmišlja ili čega se priseća merenjem aktivnosti...

UMETNOST DOKOLICE ILI DOSADA

Obožavam da se dosađujem, ali dosadu ne razumem najbolje. Rad i konstantna zauzetost su precenjeni danas. Rogobatna zaostavština komunističkog i kapitalističkog društva gde vrediš koliko radiš, a ne koliko jesi. Ukoliko nemaš puno vremena da zastaneš, istražiš i...

SVE ŠTO TREBA DA ZNAŠ O BURNOUT-U

Šta je burnout? Sindrom pregorevanja je stanje emocionalne, psihičke i fizičke iscrpljenosti prouzrokovano produženim ili hroničnim stresom.Karakteriše ga kombinacija simptoma koji mogu uticati na različite aspekte života osobe, uključujući poslovne obaveze, socijalne...

MRZOVOLJA ILI DEPRESIJA

Kada bismo zaronili do dna ljudske mizerije, depresija bi nas čekala tu.Ona je parališuća, česta i uporna i zato je značajno pričati o njoj. Nasuprot egzotičnim filmskim bolestima koje se manifestuju glamurozno, ona čami u pozadini svačijeg uma i čeka priliku. Čeka da...

ŠTA NAS POKREĆE?

Šta nas pokreće? Da ustanemo iz kreveta? Da se radujemo novom danu? Da učimo? Da odemo na posao? Da uživamo u životu? Da odemo bilo gde i učinimo bilo šta.Nekim danima mnogo toga, a nekima skoro ništa.Motivacija je jedna od najkomplesnijih tema. Ne iz ugla čiste...

MOĆ NEVERBALNE KOMUNIKACIJE

Šta sve govorimo kada ne govorimo? U svakom trenutku, u svakom danu, u svakom dahu, mi komuniciramo. Mnogo onoga što imamo reći ne govorimo rečima, no ipak postoje signali stariji od reči...  Prvobitno smo poput svih drugih živih bića, komunicirali svojim telima,...